Šta bi se dogodilo kada bi svi ljudi na Zemlji nestali u jednom trenutku? Da li bi gradovi ostali netaknuti, koliko dugo bi električna energija nastavila raditi i kada bi priroda ponovo zavladala planetom?
Ovo pitanje već godinama intrigira naučnike, istoričare i ljubitelje nauke. Iako zvuči kao scenario iz naučnofantastičnog filma, stručnjaci smatraju da se na osnovu današnje tehnologije i prirodnih procesa može prilično precizno predvidjeti kako bi izgledala budućnost planete bez čovjeka.
Od trenutka kada bi posljednji čovjek nestao, počeo bi proces koji bi trajao hiljadama, pa čak i milionima godina. U početku bi promjene bile gotovo neprimjetne, ali bi se veoma brzo pokazalo koliko moderna civilizacija zavisi od svakodnevnog ljudskog rada.
Prvi dan bez ljudi
Na prvi pogled gotovo ništa ne bi izgledalo drugačije.
Automobili bi ostali parkirani ili zaustavljeni na cestama, semafori bi nastavili raditi, a neboderi bi i dalje osvjetljavali gradske ulice. Tržni centri, kancelarije i stanovi ostali bi netaknuti, ali potpuno prazni.
Jedina razlika bila bi tišina.
Više ne bi bilo zvuka automobila, sirena, muzike iz kafića niti ljudi koji svakodnevno ispunjavaju gradske trgove. Umjesto njih, gradovima bi počele lutati životinje. Psi, mačke, vjeverice i ptice brzo bi zauzeli prostore koje su ljudi napustili, dok bi se u pojedinim dijelovima svijeta u gradovima mogli pojaviti kojoti, lisice i druge divlje životinje.
Koliko dugo bi radila električna energija?
Mnogi misle da bi nestankom ljudi odmah došlo do potpunog kolapsa energetskog sistema, ali to se ne bi dogodilo.
Veliki broj hidroelektrana, vjetroelektrana i nuklearnih elektrana opremljen je automatskim sistemima koji mogu nastaviti raditi određeno vrijeme bez ljudske intervencije.
Ipak, ti sistemi nisu projektovani da funkcionišu potpuno samostalno.
Već nakon nekoliko dana sigurnosni mehanizmi počeli bi gasiti elektrane jednu po jednu, jer više ne bi bilo stručnjaka koji bi pratili njihov rad i otklanjali kvarove.
Bolnice bi neko vrijeme koristile rezervne agregate, ali bi njihove zalihe dizela bile dovoljne za svega nekoliko dana. Nakon toga bi i posljednja svjetla u gradovima počela nestajati.
Gradovi bi ostali bez vode i grijanja
Nestanak električne energije povukao bi za sobom mnogo veće probleme.
Vodovodni sistemi koriste pumpe koje zahtijevaju stalno napajanje električnom energijom. Kada bi one prestale raditi, voda više ne bi stizala do domaćinstava.
Slična situacija dogodila bi se i sa sistemima grijanja.
U hladnijim krajevima svijeta temperature u kućama brzo bi pale ispod nule. Cijevi bi se zamrzavale, pucale i izazivale velika curenja vode. Hiljade zgrada bile bi poplavljene već tokom prve zime bez ljudi.
U toplijim dijelovima planete problem bi bio drugačiji. Hrana koja se čuva u frižiderima vrlo brzo bi propala, a neugodni mirisi raspadanja proširili bi se čitavim naseljima.
Priroda ne bi dugo čekala
Već nakon nekoliko sedmica postalo bi jasno da priroda ne gubi vrijeme.
Korov bi počeo nicati između pukotina na asfaltu, biljke bi se širile preko trotoara, a prve mladice drveća probijale bi beton na mjestima gdje danas prolaze hiljade automobila.
Parkovi bi se pretvorili u male šume, dok bi napuštene kuće i poslovne zgrade postepeno obrasle bršljanom i drugim biljkama.
Bez košenja trave, orezivanja drveća i održavanja zelenih površina, gradovi bi iz godine u godinu sve više ličili na divljinu.
Životinje bi brzo promijenile način života
Kućni ljubimci bili bi među prvima koji bi osjetili posljedice nestanka ljudi.
Mnoge životinje zatvorene u stanovima ili kućama ne bi uspjele preživjeti bez hrane i vode.
S druge strane, psi i mačke koji bi se našli na otvorenom vrlo brzo bi se prilagodili novim uslovima.
Mačke, koje su prirodno vješti lovci, vjerovatno bi lakše opstale, dok bi psi ponovo počeli živjeti u čoporima, slično svojim divljim precima.
Životinje iz zooloških vrtova predstavljale bi poseban izazov. Neke bi uspjele pobjeći iz nastambi, dok bi druge ostale zarobljene bez mogućnosti da pronađu hranu.
Požari, poplave i urušavanje infrastrukture
Bez vatrogasaca i službi za održavanje, mnogi manji kvarovi pretvorili bi se u velike katastrofe.
Požari izazvani kvarovima na električnim instalacijama širili bi se bez ikakve kontrole. Istovremeno, brane i nasipi više se ne bi održavali, što bi povećalo rizik od velikih poplava.
Mostovi, putevi i željezničke pruge počeli bi propadati mnogo brže nego što mnogi očekuju.
Asfalt bi pucao pod uticajem kiše, snijega i visokih temperatura, dok bi korijenje biljaka dodatno ubrzalo njegovo raspadanje.
Šta bi se dogodilo nakon deset godina?
Prvih deset godina predstavljalo bi početak velikih promjena.
Bez redovnog održavanja krovovi bi počeli prokišnjavati, metalne konstrukcije korodirati, a drveni dijelovi objekata truliti.
Mnoge porodične kuće više ne bi bile sigurne za boravak, dok bi prve moderne zgrade pokazivale ozbiljna oštećenja.
Ali ono najzanimljivije tek slijedi. Tokom narednih decenija priroda bi gotovo potpuno promijenila izgled najvećih svjetskih gradova, a čak bi i monumentalne građevine počele nestajati pod uticajem vremena.
Kako bi izgledala Zemlja nakon 50, 100 i 1.000 godina bez ljudi? Priroda bi izbrisala gotovo sve tragove civilizacije
Promjene koje bi se dogodile tokom prvih deset godina bile bi tek uvod u mnogo dramatičnije procese. Bez ljudi koji svakodnevno održavaju infrastrukturu, popravljaju oštećenja i grade nove objekte, priroda bi polako ali sigurno počela vraćati planetu u stanje kakvo je bilo prije razvoja moderne civilizacije.
Nakon nekoliko decenija gradovi bi počeli nestajati
Već između dvadesete i tridesete godine bez ljudi, većina porodičnih kuća bila bi ozbiljno oštećena. Krovovi bi se urušavali, kiša bi godinama prodirala u unutrašnjost objekata, a vlaga bi uništavala drvene konstrukcije.
Zidovi bi bili prekriveni mahovinom i gljivicama, dok bi insekti dodatno ubrzavali propadanje svega što je čovjek izgradio.
Ni moderni neboderi ne bi prošli mnogo bolje.
Velike staklene površine počele bi pucati, metalne konstrukcije bi korodirale, a armirani beton bi gubio čvrstoću. Bez redovnih pregleda i sanacije, mnogi poslovni objekti počeli bi se urušavati već nakon pedesetak godina.
Mostovi i autoputevi više ne bi postojali
Jedan od najvećih simbola moderne civilizacije jesu mostovi i autoputevi, ali upravo bi oni među prvima pokazali koliko zavise od ljudskog održavanja.
Voda bi ulazila u pukotine betona, a zimi bi smrzavanje dodatno širilo oštećenja. Čelične konstrukcije vremenom bi potpuno zahrđale, dok bi viseći mostovi izgubili nosivost i srušili se pod vlastitom težinom.
Autoputevi bi zarasli u travu, drveće i grmlje, a nekada prometne saobraćajnice pretvorile bi se u prirodne koridore kojima bi se slobodno kretale divlje životinje.
Priroda bi doživjela veliki oporavak
Nestanak čovjeka za mnoge životinjske vrste predstavljao bi novu priliku za opstanak.
Šume bi se proširile na područja gdje su nekada bila poljoprivredna zemljišta. Rijeke bi ponovo pronašle svoje prirodne tokove, a močvarna područja vratila bi se na mjesta koja su ljudi isušili.
Naučnici smatraju da bi mnoge ugrožene vrste, poput nosoroga, gorila, velikih mačaka i brojnih ptica grabljivica, postepeno povećavale svoju populaciju jer više ne bi bilo krivolova, uništavanja staništa i urbanizacije.
Priroda je kroz istoriju pokazala nevjerovatnu sposobnost oporavka kada joj se pruži prilika.
Šta bi ostalo nakon jednog vijeka?
Poslije stotinu godina malo toga bi podsjećalo na današnje gradove.
Većina modernih zgrada bila bi urušena, a nekadašnji poslovni centri pretvoreni u gomile betona obrasle drvećem.
Najduže bi opstale građevine građene od kamena.
Katedrale, drevni hramovi, tvrđave i pojedini istorijski spomenici mogli bi odolijevati vremenu mnogo duže od modernih nebodera od stakla i čelika.
Ipak, čak ni oni ne bi bili vječni. Kiša, vjetar, mraz i korijenje biljaka polako bi ih oštećivali sve dok se i oni ne bi pretvorili u ruševine.
Hiljadu godina kasnije čovječanstvo bi bilo gotovo zaboravljeno
Nakon hiljadu godina gotovo nijedan današnji grad više ne bi postojao u prepoznatljivom obliku.
Krovovi, mostovi, neboderi i industrijska postrojenja odavno bi nestali.
Čak bi i poznati svjetski spomenici bili ozbiljno oštećeni ili potpuno srušeni.
Kip slobode, Eiffelov toranj i mnoge druge građevine koje danas predstavljaju simbole ljudske civilizacije teško bi odoljele tolikom vremenskom periodu bez održavanja.
Na njihovom mjestu rasle bi guste šume, livade ili močvare.
Da li bi plastika preživjela?
Često se može čuti da plastika traje zauvijek, ali ni to nije potpuno tačno.
Većina plastičnih materijala pod uticajem Sunčevog zračenja, vode i temperaturnih promjena postepeno se raspada na sve sitnije dijelove.
Iako taj proces može trajati stotinama godina, ni plastika ne može odolijevati beskonačno.
Šta bi ostalo nakon deset hiljada godina?
Poslije deset hiljada godina gotovo svi tragovi moderne civilizacije bili bi skriveni ispod zemlje.
Šume bi prekrile nekadašnje metropole, pijesak bi zatrpao mnoge građevine, a sediment bi sakrio ono što je nekada predstavljalo najveća dostignuća čovječanstva.
Arheolozi neke buduće inteligentne vrste možda bi, poput današnjih naučnika, otkrivali ostatke naših gradova koristeći napredne tehnologije.
Posljednji tragovi čovjeka mogli bi opstati milionima godina
Iako bi površina Zemlje gotovo potpuno zaboravila da su ljudi ikada postojali, duboko ispod nje ostali bi pojedini dokazi.
Podzemni tuneli, rudnici, skladišta nuklearnog otpada i banke sjemena mogli bi opstati znatno duže od građevina na površini.
Najtrajniji dokaz ipak bili bi fosili.
Baš kao što danas pronalazimo fosile dinosaurusa stare desetinama miliona godina, jednog dana bi i ostaci čovjeka mogli svjedočiti da je na ovoj planeti postojala tehnološki razvijena civilizacija.
Zemlja bi nastavila dalje bez nas
Bez obzira na to koliko je čovjek promijenio planetu, priroda bi prije ili kasnije ponovo uspostavila ravnotežu.
Šume bi zamijenile gradove, životinje bi ponovo zavladale nekadašnjim urbanim područjima, a rijeke i mora nastavili bi oblikovati planetu kao što to čine milionima godina.
Naučnici smatraju da Zemlja vjerovatno nikada neće u potpunosti izbrisati svaki trag našeg postojanja. Fosili i geološki zapisi mogli bi ostati sačuvani sve dok sama planeta bude postojala.
Tek za oko pet milijardi godina, kada Sunce uđe u završnu fazu svog razvoja i pretvori se u crvenog diva, posljednji ostaci ljudske civilizacije mogli bi nestati zajedno sa Zemljom.
Izvor: Video transkript “If All Humans Vanished, How Long Until Earth Erased Every Trace Of Us?”
