Vladimir Putin već više od dvije decenije predstavlja centralnu figuru ruske politike. Međutim, što je njegova vlast duže trajala, to je pitanje nasljeđivanja postajalo složenije. Putin je izgradio politički sistem snažno vezan za predsjednika, ali nije javno odredio osobu koja bi trebala preuzeti njegovu poziciju. Zbog toga bi njegov odlazak jednog dana mogao otvoriti ne samo pitanje ko će biti novi predsjednik, nego i pitanje ko će kontrolisati čitav sistem vlasti.
Analiza objavljena u časopisu Foreign Affairs ukazuje upravo na taj problem. Autori Michael Kimmage i Maria Lipman ocjenjuju da je tokom Putinove vladavine politički sistem sve više personaliziran, dok su institucije koje bi mogle omogućiti smjenu vlasti izgubile značajan dio samostalnosti.
To ne znači da bi Rusija nakon Putina nužno ušla u haos ili građanski sukob. Mnogo vjerovatniji scenario mogao bi biti pokušaj različitih grupa unutar postojećeg sistema da sačuvaju svoje pozicije i dogovore novog lidera.
Šta se događa ako predsjednik iznenada ode?
Ruski ustav predviđa proceduru za slučaj prijevremenog prestanka predsjedničkog mandata. Ako predsjednik više nije u mogućnosti obavljati funkciju, njegove dužnosti privremeno preuzima predsjednik vlade.
U slučaju prijevremenog prestanka predsjedničkih ovlasti, izbori se prema članu 92 Ustava moraju održati najkasnije u roku od tri mjeseca. Privremeni predsjednik pritom nema sva ovlaštenja koja ima izabrani šef države.
To znači da formalni mehanizam postoji. Problem je, međutim, u tome što ustavna procedura sama po sebi ne odgovara na mnogo važnije pitanje: ko će u tom periodu imati stvarnu političku moć i ko će uspjeti okupiti podršku ključnih centara vlasti?
Upravo tu počinje prostor za političko nadmetanje.
Putinov sistem ne počiva samo na jednoj instituciji
Putinova moć nije izgrađena isključivo kroz predsjedničku funkciju. Tokom godina razvijen je sistem u kojem važnu ulogu imaju predsjednička administracija, sigurnosne strukture, vojska, vlada, državna administracija i političke mreže povezane s Kremljom.
Foreign Affairs je u analizi iz 2024. godine ukazao da su rat u Ukrajini i jačanje represivnog aparata dodatno učvrstili sistem u kojem su političke elite u velikoj mjeri postale izvršioci predsjedničke politike.
Zbog toga eventualni odlazak Putina ne bi automatski značio i kraj sistema koji je izgradio.
Naprotiv, moguće je da bi mnogi njegovi nasljednici imali interes da upravo taj sistem očuvaju.
Mišustin ima važnu funkciju, ali nema unaprijed osigurano nasljedstvo
Jedno od imena koje se prirodno pojavljuje u svakoj raspravi o tranziciji jeste premijer Mihail Mišustin.
Mišustin je ponovo imenovan za predsjednika ruske vlade u maju 2024. godine.
Njegova funkcija je posebno važna zbog ustavne procedure, jer bi u slučaju da predsjednik ne može obavljati dužnost upravo premijer privremeno preuzeo predsjedničke ovlasti.
Međutim, privremeno obavljanje funkcije nije isto što i političko nasljeđivanje. Za stvarni uspon na mjesto predsjednika bilo bi potrebno mnogo više od formalnog položaja — prije svega podrška ključnih političkih i sigurnosnih struktura.
Ko još pripada krugu mogućih nasljednika?
U analizama budućnosti Rusije već godinama se spominju različita imena iz vrha sistema, među njima predsjednik Državne dume Vjačeslav Volodin, sekretar Državnog vijeća Aleksej Djum(in), Mihail Mišustin i Sergej Kirijenko.
Kirijenko posebno zauzima značajno mjesto u političkom aparatu. On je prvi zamjenik šefa administracije ruskog predsjednika, a njegova funkcija obuhvata važan dio unutrašnje političke sfere. I službeni izvori Kremlja ga i tokom 2026. godine navode na toj funkciji.
Ipak, samo članstvo u vrhu sistema ne znači da je neko automatski kandidat za predsjednika. Ruski politički sistem ne funkcioniše kao klasična stranačka utrka u kojoj se nasljednik unaprijed bira kroz otvoreno takmičenje.
Zbog toga bi se stvarna borba mogla voditi iza zatvorenih vrata, kroz pregovore i odnose među različitim centrima moći.
Sličan problem već je viđen nakon Staljinove smrti
Jedan od historijskih primjera koji se često koristi kada se govori o mogućoj tranziciji u Rusiji jeste smrt Josifa Staljina 1953. godine.
Nakon njegove smrti nije odmah postojao jedan neupitni nasljednik. Uslijedilo je nadmetanje različitih članova sovjetskog rukovodstva, a Nikita Hruščov je na kraju uspio nadjačati rivale.
Posebno je važan slučaj Lavrentija Berije, jednog od najmoćnijih ljudi sovjetskog sistema, koji je uhapšen i potom pogubljen.
Istovremeno, raspad sistema nije uslijedio. Komunistička partija, vojska, sigurnosni aparat i državne institucije nastavili su postojati.
Upravo zbog toga poređenje sa Staljinom ima ograničenu, ali zanimljivu vrijednost: odlazak autoritarnog lidera ne mora značiti nestanak sistema koji je taj lider izgradio.
Mlađa generacija i problem smjene kadrova
Jedno od pitanja koje se postavlja jeste i šta se događa s generacijskom smjenom unutar ruske elite.
Kada je vlast decenijama koncentrisana oko istog lidera i njegovog kruga, mlađi političari teško mogu steći samostalnu političku težinu. Njihov uspon često zavisi od toga koliko su prihvaćeni unutar postojećeg sistema.
To stvara svojevrsni paradoks.
S jedne strane, sistem pokušava osigurati kontinuitet. S druge, upravo dugotrajna koncentracija moći može otežati stvaranje jasnog nasljednika.
Zbog toga bi eventualni odlazak Putina mogao pokrenuti proces u kojem bi se različite grupe pokušale izboriti za veći utjecaj.
Hoće li Putinov odlazak značiti kraj Putinovog sistema?
Ne nužno.
To je možda i najvažniji zaključak analiza o budućnosti Rusije. Putinov politički sistem danas ne predstavlja samo ličnost jednog predsjednika. On uključuje institucije, sigurnosne strukture, administraciju, političke mreže i interese ljudi koji su tokom njegovog perioda na vlasti izgradili svoje položaje.
Autori Foreign Affairsa upravo zbog toga upozoravaju da bi sistem mogao preživjeti čovjeka koji ga je stvorio.
Drugim riječima, pitanje možda neće biti samo „ko će naslijediti Putina?“, nego i „koliko će budući predsjednik biti spreman promijeniti Putinov sistem?“
Najveći rizik nije nužno haos, već borba unutar sistema
Rusija nakon Putina ne mora automatski krenuti prema raspadu države ili velikom unutrašnjem sukobu. Postoji i druga mogućnost: da se ljudi iz sadašnjeg sistema dogovore oko novog lidera i pokušaju sačuvati postojeću strukturu vlasti.
Međutim, što je manje jasno ko ima pravo da preuzme vodeću poziciju, to je veći prostor za nadmetanje među različitim grupama.
Zbog toga će trenutak Putinovog odlaska, kada god do njega dođe, biti mnogo više od obične promjene predsjednika.
Bit će to test sposobnosti ruskog političkog sistema da prvi put nakon dugog perioda personalizirane vlasti organizuje tranziciju bez čovjeka oko kojeg je cijeli sistem decenijama bio izgrađen.
Putin neće vladati zauvijek. Ali način na koji će Rusija izgledati nakon njega mogao bi zavisiti manje od jednog unaprijed izabranog nasljednika, a mnogo više od odnosa snaga između ljudi i institucija koje je ostavio iza sebe.
