
Denis iz Novog Travnika ispričao je kako je odrastao “između tri zastave”, nosio tuđe etikete, radio u Oružanim snagama, otišao u Austriju, otvorio kafić, preživio pritiske i reket, a danas mir gradi u poslu i porodici—uz poruku da se čovjek mjeri po djelima, ne po nacionalnoj etiketi.
Nakon rata, u mnogim gradovima Bosne i Hercegovine, djeca su odrastala uz zidove koje nisu gradila—zidove predrasuda, etiketa i sumnji. Denis iz Novog Travnika pripada toj generaciji. Dok su se ulične šale i tinejdžerske avanture smjenjivale sa školom, sportom i snovima, svakodnevica je ipak nosila teret “ko si ti?”.
U ovoj ispovijesti Denis govori kako je odrastao u podijeljenom gradu, služio u Oružanim snagama BiH, odselio u Austriju, radio u restoraterstvu i industriji, otvorio kafić, gledao kako organizovani kriminal pokušava reketirati i kako se odbranio bez da ugrozi druge. Danas poručuje: “Čovjeka ne određuje etiketa, nego odgovornost i rad.”
Novi Travnik, grad koji mnogi doživljavaju kao simbol podijeljene svakodnevice, obilježio je Denisovo djetinjstvo. Majka profesorica jezika predavala je i u “gornjem” i u “donjem” dijelu; Denis je prijatelje imao “s obje strane”. Ipak, tranzicijske godine znale su biti surove: rodni list, prezime, dijalekt—sitnice koje su mu preko noći mijenjale etiketu.
“Bio sam i ‘ovo’ i ‘ono’—zavisi ko pita i gdje se zatekneš”, prepričava. Danas, s odmakom, ne traži opravdanja ni krivce, nego razumijevanje konteksta: svako je nekako ranjen i učeći živjeti dalje.

Foto: Youtube / Screenshot
Denis je bio “momak od akcije”: sport, biciklizam, radoznalost prema svemu ekstremnom (u granicama razuma). Upisuje gimnaziju u Travniku, “flertuje” sa idejom vojnog pilota u Zagrebu, ali život ga vraća u realnost: “Mašta je jedno, sistem je drugo.” U zemlji u kojoj su poslovi često raspoređivani po ključu, Denis vidi da talent i rad nisu uvijek dovoljni—ali nikad ne odustaje.
U vojsku ulazi s poletom i ponosom. Nakon početnog zanosnog patriotizma, stiže trezvenje: nedostatak opreme, goriva, planiranja—velike ambicije, mala sredstva. Pet godina u uniformi ostavilo je i ponos i gorak talog. “Na kraju pamtiš dobro”, kaže, ali i priznaje: institucije su jake onoliko koliko su jaki ljudi i resursi.
Kao većina mladića te generacije, Denis se zaljubio u tuning kulturu—od “Fast & Furious” estetike do Golfa 3 i kasnije Alpine E39. Jedna novogodišnja vožnja mogla je završiti tragedijom: pri velikoj brzini izbjegava frontalni sudar, auto se prevrće i udara u fiksnu kameru. Na svu sreću, niko nije nastradao. Mediji su naslovima “zveckali” velikim ciframa, ali sudbina ga je opomenula bez fatalnog ishoda. Danas njegova poruka mladima glasi: “Ne kombinujte brzinu i alkohol—u sekundi sve nestane.”

Foto: Screenshot
Nakon vojske stiže zamor i potreba za novim početkom. Austrija je “blizu, a dovoljno daleko”: može se doći kući za dan, a opet pruža šansu da se počne iznova. Denis prvo radi kao konobar (da “ispegla” jezik), zatim dobija posao u BMW-u, gdje je i danas. Uz posao otvara i mali garažni hobi: lakiranje, restauracija, limarija—“da se pobjegne u mir i zamasti ruke”.
Denis je nekoliko godina vodio kafić s idejom kulture—stara muzika, ex-YU rock, porodična atmosfera. Realnost ugostiteljstva ga je brzo prizvala: ljudi neće program, hoće navike. Rotacije osoblja, zahtjevi gostiju, pritisci… A onda najteži test: pokušaj reketiranja.
Preko telefona stižu “ponude” i “prijateljski savjeti”. Denis odbija dati “zaštitu”, pojačava saradnju s vlastima i poduzima mjere sigurnosti (zakonito, bez da ugrozi druge). Poruka je jasna: “Ne diraj moje dijete, moju kuću i moj hljeb.”
Nakon nekoliko pokušaja—tišina. Niko se više ne pojavljuje. Pravovremen otpor, hladna glava i zakon pokazali su se najboljim štitom.
Urednička napomena (AdSense-friendly): Ovaj tekst ne romantizira nasilje niti poziva na sukob. Reket i pritisci su krivična djela; u stvarnim situacijama odmah kontaktirajte policiju i tražite pravnu pomoć.

Foto: Youtube
Godine rada donijele su stabilnost i porodicu. Denis priznaje: “Austrija te malo smiri, ali karakter ostane.” I dalje voli brzinu, ali odgovorno; voli društvo, ali zna granicu. O budućnosti kaže iskreno: ne zna da li će penziju dočekati tamo ili ovdje—korijeni vuku, a život teče.
Identitet nije etiketa. Čovjek je ono što radi: radi, plaća porez, pomaže, ne povređuje.
Zakon je saveznik, ne neprijatelj. Reket i pritisci se rješavaju institucionalno i uz hladnu glavu.
Alkohol i volan ne idu zajedno. Jedna pogrešna odluka može zauvek promijeniti živote.
Rad je najjača preporuka. Od konobara do industrije, od garaže do radionice—traži se mjesto pod suncem.
Mostovi su jači od zidova. Prijatelji “s obje strane” vrijede više od bilo kakve etikete.
Ne pristajte. Svaki “dogovor” jača počinioca.
Odmah prijavite policiji. Sačuvajte poruke, brojeve, snimke nadzora ako postoje.
Pravna pomoć. Obratite se advokatu i lokalnim komorama/udruženjima ugostitelja ili poduzetnika.
Sigurnost bez eskalacije. Ojačajte zaštitu lokala/stana zakonskim sredstvima (alarm, rasvjeta, kamere) i koordinirajte s policijom.
Diskrecija i dokumentovanje. Bilježite datume, vremena i sadržaj prijetnji—papir trpi, a sud vjeruje tragovima.
Denisova priča nije melodrama, nego inventory života: od pogrešnih skretanja do ispravnih odluka u pravom trenutku. Ako ga pitate šta je naučio, reći će isto što poručuje mlađima:
“Ne letite. Ne pijte pa vozite. Ne pristajte na reket. Radite i držite do sebe—etikete se skinu, obraz ostaje.”
Pogledajte video:






